Storybrooke

Toliko je mrzila svijet oko sebe da je na kraju izmislila svoj vlastiti, onaj u kojem se zauvijek izgubila.

28.10.2016.

Strah

Ne znam cega se vise bojim, saznanja da mogu zivjeti bez tebe ili cinjenice da to ne zelim.

23.10.2016.

Kada ljubav prestaje?

Ponekad zateknem samu sebe kako vrtim film unazad. Ostanem zarobljena na mjestu sa svim tim sjecanjima. A onda te pokusavam izbrisati, i onda te na kraju izbrisem. Ti jednostavno isparis iako jednim djelom zivis u meni. Tu si negdje, zakopan medu svim tim slikama. A sada vise nisi moj. Sada vise ni ja nisam tvoja. Nemamo se mi vec dugo, ali jednom davno, stvarno smo se imali. Onako pravo, onako istinski. Imali smo se, tamo u neko, sada vec, daleko vrijeme. Bili smo omedeni sa toliko toga, toliko nas je toga povezivalo. Ponekad se pitam gdje nestane sva ta strast, razumjevanje i tolerancija? Pitam se u kojem trenu nestaje zaljubljenost. Jer nije nama falilo ljubavi, to nikako. Ali u jednom trenu sve je pocelo padati u vodu i mi smo postali nesto, nesto sto vise nismo bili mi. I to je valjda trenutak kada sve prestaje. Ljudi odrastaju, mjenjamo se, gubimo i gradimo djelove sebe. A onda izgubimo i jedni druge, kao da nikada nista nismo ni bili, kao da je sve bila neka glupa prica sa jos glupljim krajem. A gdje je tocno kraj nasoj prici? U kojem trenu se sve srusilo? U kojem trenu si odlucio pustiti? Cudno je to kako vrijeme leti, ono uvijek prolazi, a ja ponekad samo stojim na mjestu, zarobljena medu svim tim slikama. Ali ja znam da mogu bez tebe, ja znam da sada vise nema povratka. Ubila sam sve nade. Pokopala sam te onda kada sam sebi dozvolila okusiti druge usne, pokopala sam te onda kada sam samoj sebi dozvolila da nastavim dalje, pokopala sam te onda kada sam shvatila da mogu bez tebe. I sada sam ovdje. Nosim okove. Okove koje cu uvijek imati, one koji ce me probuditi usred noci kada mi ponovno upadnes u san.

22.10.2016.

Kajanje

Jucer sam, nakon toliko vremena, okusila druge usne. Jucer sam, pred zoru, svoje poklonila nekome tko nisi ti. Jer to je ono sto ti zaborav donosi, nove prilike i nove distrakcije, nove nacine kako da uklonis bol. Jucer sam, po prvi puta nakon sto si otisao, ljubila druge usne. Jucer, dok je alkohol tekao mojim venama, a ti si bio negdje daleko, zakopan duboko u meni. A s jutrom je doslo i kajanje. S jutrom je dosla i prazna glava, cista glava bez utjecaja alkohola. S jutrom si dosao i ti. Doslo je sjecanje na tebe. I neka bol se prosirila mojim tijelom, kajanje i krivnja. Jer imala sam osjecaj da te izdajem. Ali kako izdajes nekoga tko vise nije tvoj? A mozda sam se kajala, jer po prvi puta od kad te nema, ljubila sam druge usne, dokazala sam sebi da mogu bez tebe. Sada te valjda stvarno vise nema. Sada imam samo tvoju sliku, samo sjecanja. Ti si negdje daleko, ti si ispod kajanja. Ti si tamo, u moru zaborava, a ja sam tu, brizem tvoje dodire sa svoga tijela, brisem tvoje poljubce. Sada znam, moze se zivjeti bez tebe.

12.09.2016.

Uranjena jesen

Vjetar me nosio tebi.

Nemilosrdno je puhao u moje lice noseci moju kosu na sve strane. Ali nije mi smetalo. Miris jeseni uvlacio se u moje nosnice, jesen je, ove godine uranila, a sa njom, uranio je i onaj bolan misao na tebe.

Bolan ili ne, voljela sam taj misao. Voljela sam slike koje su plesale oko mene, one slike koje su mi tjerale osmijeh na lice i suze na oci.

Jer ove jeseni ti neces biti ovdje.

A necu ni ja biti tamo.

Ove jesni propustit cu i tvoj rodendan. Propustit cu one duge setnje i sustanje lisca pod nasim koracima. Ove jeseni jednostavno cu propustiti tebe, propustit cu te, onako bolno.

A poslije jeseni doci ce zima. Najhladnija zima do sada, a svaka pahulja koja padne bit ce podsjetnik na tebe, svaka pahulja bit ce jedan gram tuge koju sada nosim.

Ali ne brini.

Vjetar me nosio tebi. Nosio je miris tebe koji je plesao u zraku bas poput i slika koje su se nizale, u nekom cudnom ritmu, popracene melodijom grana i nekih, meni ne poznatih ptica.

Eh da mi je da sam jedna od njih. Doletjela bih k tebi istoga casa.

Ali ja sam samo covijek.

Samo mala silueta ispod neba.

A jesen je ove godine uranila. Donjela je sa sobom sve ono sto jos dugo nije trebalo doci.

A ja cekam da prode jesen, cekam da prode zima, i onda, kada vjetar donese miris proljeca i kada cvijece pocne cvijetati u svom punom sjaju, a sunce se probudi iz sna, tada ces mi mozda doci. Tada cu, mozda, dosegnuti one slike i uhavtiti tvoju ruku.

Mozda.

27.05.2016.

Ako dises onda si ziv

Bila sam tamo. Ziva. Udisala sam zrak koji je ispunjavao moja pluca. Bila sam tamo. Prisutna, ziva. Moje tijelo je bilo tamo, opipljivo i vidljivo. Pripadala sam tamo, u to vrijeme. I bila sam tamo, zivjela u tom vremenu, bila u masi, i bas kao sto je to bila vecina, bila sam obicna, ali bila sam tamo. Moje tijelo je bilo tamo krecuci se s vremenom, I disala sam, udisala sam zrak kao i drugi. Ako dises znaci da si ziv. Mrtvi ne mogu disati. Ja sam bila tamo, i disala sam. Ali nisam se osijecala zivo, moje tijelo je bilo tamo, cijelo, ali ispod tog koznog oklopa bile su sakrivene krhotine nekoc ispunjene djevojke, nekoc ispunjenog zivota. Bile su tamo krhotine srusenih snova i krhotine srusene staklene kule ciji su komadici bili toliko ostri da su se samo zabili u moju kozu, Bila sam tamo. Ziva. Moje tijelo je krvarilo. Bila sam u komadicima, slomljena. Ali bila sam tamo, ziva. I disala sam. Gledala sam kako to vrijeme, moje vrijeme, promice kroz mene i oko mene nestajuci negdje, nepovratno. Mogla sam osjetiti kako s vremenom gubim djelice sebe, mogla sam, vec tada, u zraku osjetiti miris ceznje i nostalgiju za nekim dalekim snovima. Nostalgiju za domom koji nisam mogla pronaci. Ali usprko svemu, ja sam bila tamo i bila sam ziva. Ziva u fizickom smislu, ziva sa medicinskih stajalista. I disala sam. Udisala sam taj teski zrak koji me gusio. Ali ja sam svejedno disala i nisam imala namjeru prestati. Pripadala sam tamo, u to vrijeme, iako nisam znala kako zivjeti u skladu i harmoniji sa njim. Jer to je bilo moje vrijeme, ali ja sam i dalje osijecala da sam rodena na pogresnom mjestu i u pogresno vrijeme. No ja sam bila tamo. Slomljena, ali sam i dalje disala. Bila sam tamo, slomljena, ali i dalje ziva. I gledala sam kako vrijeme nosi komadice mene, kako ih brise kao da nikada nisu bili stvarni. Gledala sam kako vrijeme ostavlja prasinu od djelica mene, prasinu koju je vjetar raznosio dok nije postala nevidljiva, razbacana na sve strane. Bila sam tamo. Sada sam ovdje. Promatram te neopipljive komadice, pokusavam pronaci onu prasinu da je ponovno sastavim u nesto. U nesto cijelo, u nesto sto nije samo prasina. Ako je prasina, onda je mrtvo. Ali ako dises onda si ziv. Bila sam tamo. Bila sam skulptura od krvi i mesa, ali unutra nije bilo nicega. Bila sam skulptura koju je vrijeme unistavalo, cija je boja blijedila svakom vremenskom neprilikom, a onda, bila sam skulptura u komdicima, samo krhotine stakla i prasine. Bila sam tamo. Disala sam. Bila sam ziva.

28.04.2016.

Slomljena

Sjedila je na krevetu, njema. Promatrala je zrake sunca koje su se probijale na rubu prozora, tamo gdje je zavjesa bila pomaknuta previse prema sredini. Htjela je plakati, imala je osjecaj da ce plakati, ali suze nisu dolazile. Oci su ostale prazne, samo su se caklile od suza koje nikada nisu potekle. U sebi je imala taj osjecaj tezine i osjecala se tako bespomocno; bespomocno i samo. Nikada prije usamljenost je nije toliko dotukla. Razmisljala je o tome da nekome kaze, ali nije imala kome. Ovoga puta sve je bilo na njoj, sve je bilo u njoj. Obuzeta tugom duboko je udahnula. Zadrzala je dah nekoliko sekundi, nekoliko duze nego sto je bilo potrebno. Vise nije znala sto da ucini, kako da pobjegne od misli. Dugo je razmisljala o cinu koji je zatim odlucila napraviti. Lagano je ustala sa kreveta odsetajuci do ladice iz koje je uzela malu kutijicu. Vec jako dugo nije posegnula za sadrzajem koji je sadrzavala, ali ovoga puta bilo je jace od nje. Sjednuci natrag na krevet, dugo je promatrala kutijicu koju je zatim otvorila. Ispod male spuzvice na kojoj je stajala ogrlica, pozdravila se sa starim prijateljima, sa dve take linije zileta koje je jos davno spremila tamo, onda kada je na svojoj kozi nacrtala zadnju sliku. Ugrizla se za unutrasnjost obraza dok je drzala jedan od zileta u ruci. Povukla je rukav lijeve ruke nesto iznad lakta. Hladni zilet prislonila je uz svoju kozu, tocno ispod rukava, da ako to ucini nitko ne primjeti. Nije htjela da znaju, nije htjela da vide koliko je slomljena bila. Stari oziljci vise nisu bili vidni, nikada nije zarezala preduboko, ne radi straha, vec da netko ne vidi, da ne pita i da ona to presuti, onako kako je uvijek sutjela o svojoj boli. Dugo je samo promatrala zilet na svojoj ruci. Hoce li stvarno to uciniti? Bila je ocajna, previse pitanja joj se motalo po glavi, previse sjecanje, previse boli koju vise nije mogla kontrolirati. Zatim je, polako, povukla crtu uzduz ruke. Zapeklo je na pocetku. Nakon toga je vratila zilet na pocetak te crte i povukla ponovno, po istom tom mjestu. Mogla je osjetiti pucanje koze ispod zileta, a nakon sto je povukla crtu na povrsini su se skupljale male, sitne crvene kapljice. Zatim je odma pored te crte povukla jos jednu, kracu. Paralelno pored te jos jednu, kracu od prve, ali duzu od druge. Peklo je, ali nije marila. Nije marila za tu bol. Samo je gledala u tri crte koje su krvarile, a svakom sekundom crvene tockice su se povecavale. Na tren je sklopila oci, skoncentrirajuci se samo na bol u toj ruci. Kada ih je otvorila osjecala se prazno, ali znala je da je to samo privremeno. Spremila je zilet u kutijicu i vratila je na mjesto. Zatim je uzela maramicu i prislonila je na ruku, da plahtu slucajno ne zamrlja koja kapljica crvene krvi. Zatim je legla na krevet buljeci u strop, u jednu, nepomicnu tocku. Nije razmisljala, samo je tako lezala, prazna, cekajuci da se bol vrati, da demoni napadnu sa svih strana, da misli ponovno odrade svoje.

24.04.2016.

Susret

Sreli smo se, sasvim slucajno, nakon tri godine. Kosa joj je bila tamnija nego sto sam pamtio, glas joj je bio topliji, a oci, oci su i dalje bile one iste, krupne, zelene. Osmjehnula mi se kada me primjetila. Bio je to neki osmjeh koji nisam mogao definirati, bio je previse ne odreden. Nosila je leprsavu bijelu kosulju na obicnim trapericama i cipele ravne pete. Uvijek je mrzila cipele, bila je onaj tip djevojka koja je uvijek bila u starkama ili nekim drugim tenisicama. Bila je onaj tip cura koje su uvijek bile za zabavu, uvijek u nekom pogresnom drustvu. Iako drustvo nije bilo pogresno, ljudsko tumacenje o nama je bilo pogresno. Nismo puno pricali. Izmjenili smo svega par recenica. Ona je nekamo zurila, a ja nisam pitao kamo. Promatrao sam je dok se uzurbano udaljavala od mene. Drzanje joj je bilo drugacije, cvrsce, ozbiljnije. Ostavljala je dojam inteligentne i odlucne djevojke. A odavno vise nije bila ona djevojcica koju sam poznavao prije par godina. Odavno vise nije bila ona razigrana djevojka sa bolom u ocima. Bilo je cudno samo je sresti, doduse, ovo je bio mal grad, ali znao sam da je odselila negdje, negdje daleko. Jos davno, jos tada kada se sreca okrenula protiv nas i kada su nam se putevi razisli, kada mi vise nije upucivala niti jednu rijec. Onda kada nisam u potpunosti razumio sto mi je znacilo imati nju u zivotu. I od jednom, kroz glavu mi je proslo sve to; njen smijeh, njene suze, nas prvi poljubac, onaj posljednji, glupiranje za drustvom, osjecaj slobode... Sjetio sam se kako nismo marili, nitko od nas, bili smo u svom filmu, bez obaveza, sve dok nas vrijeme nije sustiglo. I s vremenom vise nismo bili oni klinci koje su svi izbjegavali, vise nismo bili opasna ekipa koja se uvijek drzala zajedno. Bili smo kao i svi ostali, obicni, obiljezeni zivotom i porezima, ozbiljniji. A ona... Ona je bila ljepsa nego prije, ona je i dalje bila sve sto sam trazio. Ali eto, tada nam nije uspjelo, radi gluposti, jedne greske. A vrijeme je samo proletilo odradeci svoj posao, promijenilo nas je, sve nas. A mislim da je sada sretna, onako kako to prije nije znala biti. Iako se sjecam da mi je jednom rekla da bol nikada ne prolazi, cak ni onda kada nam je dobro u zivotu.

22.04.2016.

Ne znaju

Ne znaju oni koliko su sretni; oni koji su u toj mogucnosti gledati voljenu osobu svaki dan. Ne znaju oni nista ni o daljini. Ne znaju kako je to ne vidjeti jedne jedine oci, ne sresti cak ni tog nekog u prolaznosti. Ne znaju oni da daljina ubija covijeka, da ga trga na komade. Ne znaju oni ni da svaki kilometar boli jos jace, da je ta udaljenost samo rupa puna nade, puna snova koji nas sasjeckaju na jos manje dijelove. Sretni su oni koji mogu dotaknuti osobu koju vole, poljubiti njezno i zagrliti jos jace. Sretni su i oni koji je mogu samo gledati, svjedociti osmjehu iz daljine iako ih boli. Ali ne znaju oni sta je daljina, ne znaju oni nista o kilometrima koje ne mozes prijeci. Ne znaju o bolu koji se rada i umire svake noci. Ne znaju ni o cekanju, ne znaju kako je to kada te prava daljina razdvaja. A ljubav se ne zaboravlja, ona ostaje u zraku poput ceznje, ona ne prolazi. Ali ne mozes je vidjeti, ne mozes je ni dotaknuti. A kazu da su sve prave ljubavi tuzne. A oni ne znaju, ne znaju kako je tesko disati bez tebe, ne znaju, bas kako ne znas ni ti, da je nekad potrebno vise od ljubavi.

31.12.2015.

Voljeti njega je nesto poput samoubojstva

Nakon svega sto se desilo, nakon svih strahova i svih ljepota koje sam upoznala, pojavio se neki novi strah izazvan najvecom ljepotom koju sam ikada vidjela. I tek tako, odjednom, nasla sam se u zamci izmecu onoga sto je razumno i onoga sto je izazvano osjecajima. Svi oceani u kojima sam se do tada utapala odjednom su postali manji od ovog novog, od ovog koji je on donio sa sobom. I kisa koja je padala odjednom se pretvorila u mecavu i sve sto sam mogla bilo je stajati na mjestu, zarobljena izmedu onog svijeta i ovoga u kojem zivim, punom grjehota i zlobe. Okovi koje sam imala stegnuli su moje ruke jos jace i odjednom, u tom malom presudnom trenu, vise nije bilo bitno sto zelim i kako se osjecam, jer voljeti njega bilo je nesto slicno samoubojstvu. Uvijek sam govorila kako svi moramo umrjeti od necega i kako cu svoju smrt birati sama, ali nikada nisam pomisljala da bi to mogao biti on. On sa licem andela i tim toplim ocima, nikada nisam pomisljala da netko tako lijep, tako nevin i tako dobar moze unistiti sve ono sto je bilo u meni. Nikada nisam mislila da on moze biti moj spasitelj, ali i osoba koja ce me dokrajciti. Voljeti njega znacilo je ubiti sebe, u novom strahu, u novim poznanstvima i u svijetu koji nikada do tad nisam upoznala. On je sa sobom donio toliko toga, toliko srece i neko cudno svijetlo koje sam oduvijek iscekivala, ali sa njim je dosao i jedan mali djelic tame, neke cudne tame koja se motala oko mene poput vela utapajuci me u moru tuge. Tada sam znala da ga ne mogu pustiti, ali biti pored njega, voljeti ga na taj nacin predstavljalo je novu oluju iz koje nisam mogla izaci. Kao da sam bila zacarana ili kao da sam bila ptica u kavezu, zeljna da poleti, ali zarobljena u tom malom prostoru iz kojeg nisam mogla izac. I onda je sve ono so je vladalo prije ponovno doslo, probilo se na povrsinu i pocelo me unistavati, a njegova ljubav je to brisala na trenutke, onda kada me ista ta ljubav nije gusila. Mislim da je najbolnije od svega biti svjestan da nekoga volist tako jako, tako jako da boli. Nikad nisam pomisljala da bi ljubav mogla boljeti sve dog mene nije pocelo boljeti i bila je to najgora bol od svih koje sam do tada upoznala. I ponekad nisam mogla disati, ponekad sam se gusila u suzama, toliko jako da nisam udahnula zrak skoro minuti, toliko dugo da sam pomislila da vise ne znam kako disati. A problem je u tome sto ne znam disati bez njega, problem je sto je tako duboko  mojoj kozi da ga nitko ne moze izvuci odo tamo, stvar je u tome sto ja ne zelim da on nestane iz mene. Svaki dio njega zivi u meni, svaki njegov osmjeh cini me jakom, svaki njegov pogled me spasi. Ali ljubav za njega, ta ljubav je nesto poput samoubojstva, a on to cak i ne zna. Voljeti njega moglo bi me spasiti, ali isto tako, moglo bi me ubiti.

25.12.2015.

Svijet u njenim ocima

Duboko u plavim, tamnim ocima bio je sakriven svijet u kojeg nikad nikoga nije pustala. Bio je to svijet u kojem se polako gubila, sakrivajuci sve snove i sve zelje u njemu, daleko od ociju svijeta, od onih koji bi joj i to oduzeli. U njenom velikom srcu bilo je vise tuge nego srece, no to ju nije sprjecavalo da bude ono sto je bila, djevojka nadahnuta ljepotama svijeta koja je lebdila sarena poput leptira. Njena zlatna kosa bila je poput odraza sunca, a ljubav koju je pruzala, bila je toplija od drugih. I nije ona bila toliku drugacija, ali zivot o kojem je mastala i svijet koji je stvorila, polako ju je vukao k sebi stvarajuci od nje misterij koji nitko nije mogao rijesiti. Bila je ona daleko od djevojcice, no jos dalje od zene, ostala je zarobljena izmedu stvarnosti koju je razumijela i maste koju je htjela pretvoriti u stvarnost. Nije to bilo toliko radi bola, nije cak ni zbog tuge, bilo je to zbog puke zelje da nesto promijeni, da upozna nesto novo. Taj svijet sakriven duboko u njenim ocima bio je san o dalekim snovima koje je nekoc zazeljela, ali gorcina svijeta slomila ju je na komadice ostavljajuci samo krhotine nade, samo puste zelje i jedan mali, nedostizan svijet. No bila je ona puno vise od samo izgubljene djevojke, bila je ona vise od djevojke koja se utapala u tami, bila je ona vjecni sanjar, netko tko vidi svijetlo svjestan tame i mraka oko sebe. Nije ju cak dokrajcila ni oluja, nisu ni valovi. Na kraju je nije unistio strah, unistila se sama. Unistila ju je nada koja je jednom isparila poput bistre vode, nestajuci u zraku, stvarajuci kisu tesku poput kamenja koja je pala na nju srusivsi je na tlo. Cudno je promatrati je poput nekoga koga vise nema iako je tu, ona je zapravo ostala zarobljena u vremenu, postajuci nesto toliko strano, toliko tajnovito poput svijeta sakrivenog u njenim ocima. Na kraju krajeva, bila je sama, a nitko u ovom svijetu nemoze opstati sam. Mozda je zato i postala takav misterij, takva tajna. Na kraju je njom zavladao strah, strah od same sebe koji ju je kopkao polako, pretvarajuci je u ono sto je potom postala. I nije ona bila ogorcena, samo ju je dotukla samoca koja je potom donjela sve ostalo. Sve ono sto je sruzilo i unistavalo stvarnost oko nje, ono sto je unistilo nadu i donjelo samo lutanje. Na kraju joj je ostalo samo ono sto je sama i stvorila, ostao je samo san o svijetu sakrivenom u njenim ocima. Na kraju je i zivjela u njemu ostavsi neshvacena od svijeta. Tako lijepa djevojka, tako dobra i draga, tako nevina, postala je ono sto svi na kraju postaju; postala je otudena od same sebe, a nevinost je isparila kako se to uvijek na kraju i desi. Izgubila se u magli svoga zamisljenog svijeta i na kraju je ostala tamo gdje je htjela, ostala je zarobljena u svijetu koji nije poznavala mastajuci o necemu sto bi je moglo spasiti. Taj svijet iza njenih tamnih plavih ociju, taj svijet bio je samo mjesto na kakvo je htjela pobjeci, a na kraju je i pobjegla u taj svijet, u sebe, zarobivsi svoju nemirnu dusu na mjesto iz kojeg nije mogla izaci. No nije to bilo radi tame, nije to bilo cak ni radi boli, bilo je to sve samo zato sto je vise voljela ono nestvarno od onoga stvarnog, bilo je to zato sto je propala nada, zato sto su je napustila sjecanja ostavljajuci samo praznu rupu koju nije mogla ispuniti. Zato je i postojao taj svijet u njenim ocima, postojao je kao suprostnost svijetu u kojem je zivjela.


Stariji postovi

Storybrooke
<< 10/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
3309

Powered by Blogger.ba